Neće ih gradska krema mlatiti po stolovima
Kad kafane iznova izmame boeme iz špajzi.
Nemaju svog Maxa Broda, moje riječi.
Konji su neojahani što u kasu kruže
Ne šalje ih kojekakav pismokradica mog dobra.
Pomislim, zašto se čovjek skriva čak i kad ga nitko ne traži?
Moje riječi.
A ni trnja da ih čuva, ni šaša da ih krije.
Neće biti osvojene.
Kad bih pisala u kovanicama, možda tada.
Međutim, slučajni nitkove
Odreknem li se,
Zatajim li pred sobom samom,
Posumnjam li u njih,
I ono malo spone s tlom tada se dovodi u pitanje.
Težačke im ruke, blato skoreno u porama,
Plavo korijenje iz njih skoro pa ne vitla naokolo razbijajući staklene izloge.
One me stežu;
Majke kad zamišljaju zagrljaj s izgubljenim ratnikom,
Takav je to stisak.
Osvetnici kad čekaju zadnje štabove neprijatelja da izgore,
Tako me ne puštaju.
Te moje riječi.
One se trude da prenesu!
Gledaj kako se tope!
Gle kako riče ta divljač na samrti!
Zar ništa drugo? Zar ne postoji neka smjena?
Smjena radnika odsjeka moga smisla?
Cijeli je bitak uložen u riječi, kao da se kladim!
A oklade se češće gube nego dobijaju.
Samo Riječi.
Vrhunski su to glumci, posebice kad mi glume nosive zidove.
Dopusti da ti moje riječi govore još malo o sebi.
Sva su moja nerođena i krvlju othranjena djeca,
Moje neosvojene medalje u veslanju
I nepokoreni šahovski turniri u Zagrebačkoj zapadnoj provinciji.
Blago znojni zgrljaji dječaka o kojima sam maštala s petnaest,
U nepovrat otpuštena neraskidiva prijateljstva
U povjetarac bačene prilike kao da bješe orkanska bura koja ne daje izbora.
Sve su moje izuzetne prevare i izuzetne vjernosti.
Samo one su mi one cvijeće slale nedjeljama.
Prale mi izgrebana koljena i šibale prste.
Zaspat ću i noćas umotana u te vražje riječi.
Ne zamišljaj ih kao bakin tipli pokrivač.
One su iverje u prljavim ožiljcima po stoti put raskrvarenim,
A kad se razdani opet će krnje zacijeliti.
Neiskaziva je naša tegoba,
I besmisao riječi i mene
Jer se samo jedno ima za što primiti,
A to jedno nisam ja.
Comments are closed.