-Pa dobro Ana, želiš li da se ovog trena bacim na pod i plačem? Moljakam te već dva dana da mi daš šarenu robu za pranje, ali očito govorim zidu. Jednom u tjedan dana izmigoljiš iz tog smrada od sobe, a čak se i tada žbukaš slušalicama da ne bismo slučajno komunicirale. Tjeraš me do ruba!-  Anina je majka čitala iz Evanđelja za roditelje tinejđera.

Njih dvije žive same u stanu od 65 kvadrata. Jagoda zauzima svojih majčinskih 40 kvadrata spavaćom sobom, dnevnim boravkom i kuhinjom, prostorima u koje Ana nije voljno kročila od petnaestog rođendana. Ostaje im 7 kvadrata kupaone koja nema umivaonik, ali zato ima osamdeset sredstava za osvježavanje zraka jer je Jagoda uvjerena da njezinu majčinsku kvalitetu definira čistoća zahoda. Zatim špajza u kojoj luk i krumpir junački klijaju zaboravljeni iza neke kutije, a to će otkriti tek za godinu dana.

I naposljetku Anina soba.

Donedavno je u toj sobi čitala prve romane i citate ispisivala vodootpornim markerom po zidu, lijepila postere bendova i uokvirivala fotke svoje ekipa na praznicima. Za sve je to postojao dokaz:

  • Marker se dan danas prefarbao nije, ulažu se (neupućene) sumnje u to da će se “Don’t let the muggles get you down” probiti čak i kroz novi sloj boje jer je marker tako tvrdokoran.
  • Posteri su bili podsjetnik na Anino glazbeno razvijanje iz djeteta u djevojku.
  • Uokvirene fotke još su uvijek bile lenta Anine druželjubivosti. “Da me netko ubije i dođe CSI istraživati moju sobu da otkriju kakva sam bila, vidjeli bi sve ove fotke i rekli da sam sigurno bila krasna pa bi brže našli ubojicu. Kad netko ima puno prijatelja to je kao da ima osiguranje na kvalitetu!”, bila je uvjerena.

Ovih dana, Anine zanimacije ne ostavljaju ni traga ni glasa. Sve ono bitno događa se u Aninim mislima i ne smije ostaviti dokaz o tome. Hrana je postala nebitna. Ne može zaspati prije 2 ujutro. Škola je s trećeg mjesta na top deset bitnih stvari, pala na osmo. Knjige su dosadne. Čak su i prijateljice nestale iz Anine priče jer one ne bi razumjele, a o mami da i ne govorimo.

Ana se prvi put zaljubila.

U svojih velikih petnaest i pol upakirala je zapanjujuću količinu mudrosti iako je u školi oduvijek redala trojke i sve do diplomskog studija niti jedan profesor joj neće reći da je posebna.

Dugih prstiju na elegantnim dlanovima, gustih trepavica i punih usana koje su vazda ispucale jer ih nervozno gricka, Ana je ostavljala dojam djeteta na štakama ženstvenosti. Sve do Zaljubljivanja nije sama sebe shvaćala ozbiljno, ali sada je prvi put osjetila teret svog postojanja. Valjda, to zovemo odrastanje.

-Drago mi je da smo se našle na kavi napokon, želim te pitati za savjet jer si ti ipak dvije godine starija, pa si sigurno i pametnija.- dramatično je otvorila razgovor s prijateljicom iz zgrade preko puta koja joj se uvijek činila dosadnjikavom, ali pouzdanom osobom. Netko s kim odlaziš na kave iz navike.

Pozvala ju je porukom u jednom od onih kafića  za pijance i lokalce koji tome streme. Odabrala je stol pored vrata jer nije voljela zadimljene prostore, međutim oko ovog kafića stvorio se zastor dima i neovisno o otvorenim vratima, Ana je i dalje glasno kašljala u znak bunta. Nije shvatila da je puno više guši njezina strepnja.

Zamišljala je da ima crnu fedoru, velike naočale Ante Gotovca, baloner i umjetni brk kad je govorila. Htjela je biti siva eminencija.

-Što bi ti napravila da ti se sviđa jedna osoba, ali ta osoba to nikako ne smije saznati? Kako bi nastavila živjeti s time? Kako bi zatomila te osjećaje? Postoji li neka metoda?-  pitala je susjedu Zrinku.

-Pa Ana, budalo, nije smak svijeta ako netko sazna da ti se sviđa, uostalom jedino tako od toga može nastati ljubav!-  Zrinka se brzo raskomotila u fotljelji, kao tronu Mudre Savjetnice.

-Ne slušaš me, Zrinka, to ne dolazi u obzir. To je tajna svih tajni. To ti je, kao da si uranio s kupnjom Božićnog poklona za nekoga i ako ta osoba pronađe poklon, Božić se dovodi u pitanje. A Božić je sveta stvar, Božić je sve što čovjek ima u ovom životu sastavljenom od zime!

-Isuse Ana, pričaš pizdarije, kakav Božić? Uostalom, nisi li ti premlada da se zaljubiš?- Zrinka je već potonula u tu fotelju autoriteta kao da je Marijanska brazda.

-Nisu mi rekli da trebam proći neki test sposobnosti za Zaljubljivanje, Zrinka- uvrijedila se djetinjasto, ali svejedno vrlo ozbiljno- Osoba o kojoj ti govorim je najdivniji prizor koji se ukazao u ovom šugavom gradu, Zrinka. Ta se osoba kreće kao vjetar dok prolazi hodnicima moje škole, vjetar koji za sobom ostavlja miris svakog voća koje si ikada zamislila. Ima boju glasa koja učini da svaka izgovorena riječ dolazi do tebe umotana u svilu. I kako slušaš, od te svile nastaje šal koji možeš kasnije nositi oko vrata danima. Možeš ponavljati te riječi dok od njih ne sašiješ prekrivač ispod kojeg ćeš zaspati. Da ti ne govorim o tome da je ta osoba i lijepa, ljepša nego što i ja sama mogu percipirati.

-Mi smo, Zrinka, spram te osobe životinje odrasle u gnojivu.  Je li ti jasno? Ta osoba ima tako snažne ruke da možeš zamisliti kako s lakoćom podiže bilo koji objekt na svijetu, pa čak i sami svijet i vrti ga kao loptu. Kažeš da sam premlada da se zaljubim, a jedino što radim je maštam o tome ako me drži tim rukama. Čvrsto, da u levitaciji ne napustim atmosferu. Ali ta osoba to ne smije saznati jer me nikada neće moći voljeti. Nema smisla.

Zrinka je nastavila uvjeravati Anu da je kukavica i objašnjavati joj kako je i ona sama jednom bila zaljubljena u dečka koji je bio iznimno popularan i družio se s nekim bezobraznim momcima, pa se bojala da ju oni ne bi ismijavali kad bi priznala svoju ljubav. Međutim bila je hrabra i na kraju se isplatilo.

Ana je samo gledala u nju, nije ju slušala već nakon prve rečenice.

Zrinka je bila tako svakidašnja djevojka, ni po čemu nije iskakala. Imala je smeđu kosu srednje dužine, smeđe oči srednje tamne nijanse, bila je srednje visine, roditelji su joj još uvijek bili u braku i imala je mlađeg brata koji joj je dovoljno išao na živce da bude srednje kvalitetna sestra. Osjetila je snažan poriv da bude Zrinka. Takav poriv da je na sekundu dobila potrebu da ju zagrli, ali brzo se divljenje pretvorilo u ljubomoru, pa je odustala.

-Ana? Ana? Slušaš li me uopće?
-Oprosti, mislim da sam procurila, moram hitno doma. – izmislila je prvu stvar koja joj je pala na pamet i izjurila iz oblaka dima. Pitala je krivu osobu za savjet. Trebala je odabrati nekoga kome se usudi ispričati cijelu priču. Ali kome? Koje su posljedice? Čula je da takvi razgovori znaju ljude koštati života. Pogriješila je. Ispala je glupa kukavica. Možda i je glupa kukavica. Možda se CSI ne bi oduševio njezinim životom.

Navikla je na čudne poglede na ulici. Iako je njezina vanjština bila nježna i nenametljiva, Ana je u sebi nosila toliku količinu nesigurnosti da je nenamjerno zračila bijesom. Hodala je širokim, teškim korakom. Pričala je preglasno. Oblačila se u tamnu odjeću koja je sakrivala njezine obline i nosila namjerno poderane tenisice da pokaže kako ne mari za umiljavanje okolini, okolini prema kojoj je bila skeptična.

Ušla je u stan i skrivala je lice s kojeg je znala da će majka pročitati da je plakala. Međutim njoj Anin plač nije bio na listi prioriteta. Dapače, čekala ju je da se vrati s kave kako bi joj održala bukvicu za sav njezin bezobrazluk.

-Nemoj da ti padne na pamet zatvoriti se u sobu, dođi sjedni ovdje i slušaj. Pa radim li ja deset sati dnevnom i ganjam okolo stoku koja ne plaća alimentaciju za nezahvalnu bezobraznicu koja me mrzi?

-Mama, stvarno ne mogu sada voditi ovaj razgovor.

-Ma nemoj? U čemu je problem ovaj put? Gospođi ne odgovara sada, a da nazovem tvoju sekretaricu da zakažem sastanak?

-Ja sam tu problem jel da? A ti si, kao moja odgovorna i brižna majka, apsolutno slijepa! Ne vidiš da spavam po nekoliko sati dnevno već tjednima, ne vidiš da ne jedem, ne čuješ kad plačem…

-Pa kako da vidim išta od toga kad si zatvorena u sobi od 0 do 24? Da čujem, gukni! Ili ćemo sutra na razgovor kod doktora, kad ti je tako loše.

-Zaljubila sam se.

-Mašala! Neš’ ti velike drame. Zar to zaslužuje da plačeš noćima? Nemoj biti smiješna.

Zaljubila sam se djevojku.

Jagoda je zanijemila. Nije očekivala ovakav rasplet razgovora. Nije očekivala ovakav rasplet svog majčinstva.

-Ana, ne budali, ne možeš se zaljubiti u drugu curu, to se zove prijateljstvo.

-Znam što je prijateljstvo i ovo što ja osjećam to nije. Ne očekujem od tebe razumijevanje. Čula sam te bezbroj puta kako komentiraš vijesti i govoriš da su pederi bolesni, da te žene rade Božji grijeh jer ne mogu roditi dijete s drugom ženom i da to nije ljubav nego životinjska strast i iskušenje. Odgojila si životinju, jesi ponosna? Misliš da me doktor može izliječiti?

Rekla joj je to više iz inata nego iz hrabrosti. Znala je da će je to pogoditi i htjela je da ju boli kao što je boljelo nju svaki put kad bi pomislila da ju vlastita majka ne bi voljela da zna.

Osjećala se kao da već dugo dobiva ljubav na kredit.

Gledala je kako se njezinoj majci mijenjaju boje na licu. Grižnju savjesti joj je zatomio strah od njene reakcije.

Veš mašina je zasvirala u kupaoni, Jagoda je otišla izvaditi robu i bez riječi napustila mjesto događaja.

Ana je ostala sjediti sama na kauču. Bez slušalica u ušima, čula je visokofrekventnu tišinu. Slušala ju je i širokih ruku prihvaćala to ništa što joj je nudila.  Osjetila je duboku ne riješenost situacije u kojoj se nalazi. Shvatila je da je ovo priznanje bilo početak priče koja će se razvlačiti još godinama, ali bio je to početak. Moralo je nekako krenuti.

Obuzeo ju je neki čudan hibrid ponosa i tuge.

Prošla je pored kupaone i rekla “Sad me napokon može prestati licitirati dečkima koji rade u mesnici u prizemlju jer bi radije bila u njihovoj vitrini nego s i jednim od njih na kavi”.

Nasmijala je samu sebe i zatvorila se u sobu, da se omota u misle o Luciji. Ponavljala je onaj stih,

“Neka s moga vrata vijori šal od svile”.

1 Comment

Write A Comment