Dobro jutro Zdravko. Noćas nisam ništa sanjala, a obećala sam ti da ćemo se vidjeti. Kažu da čovjek može odabrati temu svog sna ako se dobro fokusira, ali u zadnje vrijeme me fokus izdaje. Neki dan sam zaboravila na kiflice u pećnici, pa sam prozračivala kuću sat vremena. Martina mi kaže “mama ti si naša zlatna ribica”, a svejedno se sjećam kojom si intonacijom hrkao pored mene. Sjećam se točno gdje smo sjedili kad si mi poklonio onu ružnu zlatnu narukvicu za dvanaestu godišnjicu, pa sam se pretvarala da je krasna. Ponekad mi se učini čak i da prepoznam tvoj hod na nekom čovjeku iz daljine. Zamisli, od nekog djeda mi se učini da si ti. Zdravko moj, kako smo ostarili za tren“.

Već deset godina Jadranka svako jutro priča sa slikom svoga muža, uokvirenom pored kreveta, tamo gdje još uvijek stoji njegov jastuk. Pere jastučnicu tu i tamo kad se uhvati previše prašine jer iz navike nikada ne naslanja glavu na njega. Možda čak i iz nade.

Zdravko, kao ni ona, nije bio Bogom dan, daleko od toga. Jednom im je čak na kratko vrijeme palo na pamet rastaviti se iako je za ono vrijeme to bila apsolutna tabu tema, ali njih dvoje nisu nikada marili za te priče šestinskih dušebrižnika. On je previše radio, za premalu plaću, pa Martinu nisu mogli poslati na pola školskih izleta i kupiti joj niti jednu osminu poklona koje bi zaslužila. “Da sam ju zamišljao, da sam ju iscrtavao samom nebeskom prašinom, ne bih ju mogao zamisliti tako skromnu, tako plemenitu i milu”, govorio je Zdravko. Bio je zaljubljen u svoju kćer baš kao i Jadra i svaki im je put ta mala ljubav spasila onu njihovu veliku.

Trudili su se, a često im nije uspijevalo. Krenuli su graditi kuću, Zdravko je potom dobio otkaz jer je taman te godine diplomirao nećak od gazde. Kasnije će se slična stvar dogoditi Martini, pa će se sjetiti svoga oca i u njegovo ime potrošiti cijeli karton pokvarenih jaja na gađanje vrata svoje bivše firme. Čisto zato jer je on uvijek trpio i šutio.

Pokušali su pokrenuti vlastiti posao, otvorili su cvjećarnicu ’72. Biznis je trajao pola godine, najljepših pola godine Jadranke i Zdravka. On bi se svakog dana pravio da je svo to cvijeće njegov poklon za nju, a ona da ne zna što bi s toliko toga, pa će ipak nešto prodati. “Oh, sva sreća da smo sasvim slučajno već kupili kasu, pa ćemo im lakše uvaliti ovo koje mi se manje dopada”, šalila se. Nosila je ručno pletene džempere, najčešće zagasito zelene, bež suknje i pomno uvijene punđe. Bila je prekrasna.

Međutim, Šestinama nije bilo do cvijeća.

Na kraju se Zdravko zaposlio u Pošti, a Jadranka je ostala doma s Martinom i šivala kvadratne kilometre odjeće kao da planira ušuškati cijeli Zagreb. Punđe su postajale sve labavije, a na nogama je iskalalo sve više plavkastih vena. Polako je starila.

Stario je i Zdravko. Već je 80ih prestao pozdravljati pse koje bi sretao na putu do kafića. Kad je bio dijete susjed je uzeo neku lutalicu da mu čuva kuću. Zdravko bi ga potajno oslobađao s lanca prije spavanja i s njim prošetao po obližnjem parku. Od tada je svaki pas za njega bio Garo, simbol njegovog djetinjstva.

S godinama je počeo zamjerati Gari što ne dolazi vratiti uslugu, ne dolazi ga osloboditi, barem na jednu noć od ponekad tako olovne uloge radnika, muža, oca, na kraju krajeva – uloge čovjeka.

90ih se Jadranka i Zdravko nerado sjećaju pa ih se nećemo sjećati ni mi. Ostadoše živi i relativno zdravi. Martina se zaljubila. Upoznala ga je s roditeljima. Bio je veterinar i brinuo se za pse lutalice.

Svo četvero su plakali na svadbi toliko da je ostalim uzvanicima bilo iznimno neugodno iako su to skrivali pristojim osmjesima.

Na neko vrijeme život se opet rutinizirao. Nekako se i ta kuća izgradila, tijesna, s bijelom hrapavom žbukom na fasadi. Ali su imali kamin. “Vidiš Jadra, tuko, jesam ti rekao da ovakav kamin imaju samo gospoda, a ti mi nisi vjerovala da smo gospoda kad sam ti to rekao još davno”. Bio je ponosan.

Osim kamina, dobili su i unuke iste godine kad je Jadranka u potpunosti osijedila. Vlasi su joj znale kad je pravi čas za pobakiti ju.

“A možda da mu uzmemo nekog psa iz skloništa. Možda ga to malo digne. Ne znam…”, govorila je Martina svojoj mami, tri mjeseca nakon što je Zdravko dobio dijagnozu. Nije što ga je tako boljelo, koliko je bio ljut. Bio je bijesan na sebe što je toliko propušio za vrijeme rata. Bio je ljut na rat. Na cijeli taj njegov nesretni narativ. Mislio je da je sve to zaslužio i osjećao se kao da je izdao i sebe i Jadranku i sve Gare ovoga svijeta.

“Kako će ona bez mene, tko će joj objasniti da je prava gospođa? Ona će sama zaboraviti na to.”

Kad je Jadranka prvu noć legla u krevet bez njega bojala se pomaknuti ispod popluna koji ju je pekao. Sa prstiju su joj se ljuštili otisci.  Zrak kojeg je na silu udisala, parao joj je grlo. Iz usta joj je izlazio prigušen jecaj pregažene mačke koja se ne planira boriti da preživi jer nema zašto.

Osjećala se kao da je apsolutno svaka čestica njezinog tijela spaljena. Spaljena kao njezina ljubav. “Zdravko moj, jebemu život, od bake koja plete džempere sam preko noći postala luda baba koja voli hrpu pepela. Toliko o tvojoj gospođi. Nisi bio u pravu”. To je bio prvi put da je pričala s njegovom slikom na noćnom ormariću. Svaku bi mu noć obećala da će ga sanjati. Svako bi jutro negodovala kad joj to ne bi uspjelo.

I tako je neki dan, na dan  koji je ionako počeo loše jer ga nije sanjala, odlučila raditi kiflice još jednom, da djeca ne pomisle da baka više nije ni za što. Krenula je prema dnevnom boravku da upali televiziju kao zvučnu kulisu, kad je čula zvono na vratima.

“Dobar dan, ja sam Domagoj Ivanović iz Ureda za mirovine i tu sam u rutinskoj provjeri primatelja mirovine, obzirom da je bilo nekih malverzacija”. Nosio je odijelo koje je sličilo na uniformu Pošte i iako joj je sve skupa bilo neobično, pustila ga je unutra jer je vjerovala toj prokletoj Pošti, koja im je omogućila da izgrade kuću. I još bitnije, kamin.

Kad se vratila iz sobe da mu donese neki prastari izvadak koji ju je tražio, vrata su bila otvorena. Uzeo je sve što je stigao. Ali najgore od svega, uzeo je onu ružnu zlatnu narukvicu koju joj je poklonio Zdravko za dvanaestu godišnjicu. Uzeo je sjećanje. Zadao je udarac u ljubav koja ionako već na staračkim slabim nogama samo što ne padne.

Čekala je policiju sat i po vremena.

Kad su joj uzimali iskaz, primijetila je da većinu informacija koje im je dala nisu niti zapisivali.

“Pa jasno, Zdravko, ja sam njima glupa baba koja je pustila prevaranta u kuću usred bijela dana. Malo se sažale i dobro je. Manje smo bitni čak i od Gare. Mi smo zlatne ribice, kažu, mi smo i onako na kraju priče, a nemaju pojma koliko priča u nama još živi.

Te je noći sanjala Zdravka. Imala je pomno uvijenu punđu i zeleni džemper, on joj je poklonio cvijeće i bila je gospođa. Bila je opet netko bitan na ovom svijetu.

5 komentara

    • Život je takav često, a starost nažalost još češće… Hvala ti puno na čitanju i komentaru, draga Barbara 🙂

Write A Comment