Ovdje Mirna. Zapravo, ne javljam se baš u potpunosti svojom voljom, možemo čak reći da sam na nišanu i u trenutku dok ovo pišem (mega dramatična muzika).

Moje su tihe ideje, skrivene priče i kritike napustile 14. Kongres saveza Mirninih odluka (ako ti cura ne shvaća ovu foru,premlada je) i time jasno dale do znanja da žele samostalnost i autonomiju. Izgleda da im je dosadilo čekati vlastitog Maxa Broda koji u današnjoj digitalnoj eri ne bi bio ni približno tako kul kao prije sto godina dok je iz tajne ladice od mahagonija vadio Kafkine (ne Gibonnijeve) verse i note.

Photo by talentirana Matea Petrović

Današnji bi kopao po laptopu i vjerojatno odustao kad bi išao iz kurioziteta provjeriti history pretraživanja (“beautiful radiators” je legitiman search, ne znam zašto se uopće brinem) i ništa nikada ne bi bilo objavljeno.

Stalno sam neki vrag pisala da pobjegnem od ovdje-i-sada (The Upside Down za Hrvate), koje me još kao dijete čvrsto držalo znojim rukama trenutka.

Moj je izlaz bio vrlo praktičan, ispljunuti tu knedlu u obliku riječi i truditi se da imaju što ljepši oblik i raspored kako mi ne bi zapinjali za zube. Možeš misliti, djevojčica koja treba još godinama jahati da dođe do malog anarhičnog sela zvanog Pubertet, potpuno ne upoznata s ičim što nije u slikovnici ili dokumentarcu, a već joj se bježalo.

I male i velike glave, i sitne i bogate duše, i oni na početku i oni pred krajem, svi smo u datom trenutku bjegunci sami pred sobom. Izbjegavamo po stanu nalijepljene natpise “Traži se živ ili mrtav” koje dala raspisati vlastita policija odgovornosti i racionalnosti. (Opaki momci, biju te pendrekom po ponosu svom snagom kad te uhvate.)

Svi mi volimo bježati. Upalimo sve ekrane, gledamo videe o sadnji marelica (koje ne volimo) u vrtu (kojeg nemamo), pospremamo pospremljene prostore, stavljamo prati robu nošenu pet minuta, zovemo prijatelje s kojima nemamo o čemu pričati na kave koje nam zadaju žgaravicu. Sve pod milim Bogom samo da ne sjednemo i ne razmislimo.

Samo da ne razmišljamo o tome što nas boli, što nas polako i prigušeno dekonstruira kao neka slow motion eksplozija zgrade koja se može ignorirati sve dok se totalno ne raspadne po podu. Spomenuti Gibonni je rekao da bi moglo bit da ‘judima najteže pada reć oprosti’, ali sto posto sam sigurna da je htio reći da je ljudima najteža stvar suočiti se sa svojim problemima, tugama i nesigurnostima, ali je ovo prvo bilo pjevnije Mayi Azuceni (btw tko je ta žena, dan danas se pitam).

I onda neki bježe u alkohol, drugi u droge, treći u beskonačne kompjuterske igrice, četvrti u sport, peti u pisanje, šesti u modne kombinacije… Izgleda da te tvoje bježnje definira jednako kao i problemi od kojih bježiš.

Ne kažem da je to zdravo i apsolutno se zalažem za uzgajanje muda i rješavanje problema u sebi i oko sebe (gledala sam videe i za tu vrstu hortikulture), ali isto tako znam da ljudi nisu policija odgovornosti i racionalnosti (opaki momci) i to ne mogu stalno raditi.

Nemaju snage i to je ok. Ali onda ajmo bježati sa stilom.Trčati tako da sam sebe iznenadiš. Pogledati tutorial o sadnji limuna i stvarno ga posadit u teglu i gledat ga kako raste, kako raste tvoj mali bijeg. Sjesti na kavu s nekim punim informacija i dopustiti si da saznaš nešto novo. Otići do Jaruna. Čitati knjigu s kojom zaboraviš na svoju priču jer je ta unutra jednostavno tako zanimljiva. Odsvirati onaj rif na gitari koji ti ne uspjeva već tri godine. Problemi će te garantirano čekati točno tamo gdje si ih ostavio.

Tvoj način bijega je tvoj život. Bježi sa stilom. 
(sva prava da jednog dana pitcham taj slogan Nike-u pridržana).

Bježanje golih nogu u koprive nije stilski.

Ja želim bježati u pisanje, napokon javno, i to na nagovor mojih ideja kojima je već stvarno dosta biti Ross iz Prijatelja u mom životu- uvijek nekako spušiti priliku. I na nagovor mojih prijatelja, ne istoimene serije, nego stvarnih ljudi.

A ti? Dođi bježati sa mnom. U humor. U sretne i manje sretne teme. U nostalgiju. U svijet gdje je jedina stvar koju trebaš raditi – pustiti mozak na pašu.

2 komentara

  1. Prekrasno pišeš. Imaš stila, smisla, dubine i začudnosti.
    Piši! Velik je tvoj talent. Zaista je. Zelim ti da ga vidiš u punom sjaju i da raste u tebi i pred tobom, na radost svima.
    A sanjari će čitati i osjećati se povezani.
    Sretna, Mirna* 🙂

  2. Mirna, vi ste meni pozitivno otkrice i bas se radujem sto cu procitati sve sto nadjem da ste objavili !

Write A Comment